O nama

Hrvatsko društvo za humanu genetiku (HDHG) je stručno društvo Hrvatskog liječničkog zbora osnovano 1972. godine kao Sekcija za humanu genetiku Zbora liječnika Hrvatske. Hrvatsko društvo za humanu genetiku okuplja stručnjake raznih profila koji se u svom svakodnevnom stručnom i znanstvenom radu bave različitim aspektima humane genetike, od temeljnih znanosti do primijenjene genetike.

U svom radu, HDHG okuplja preko 250 stručnjaka počevši od liječnika liječnike različitih specijalnosti koji se bave dijagnostikom i liječenjem nasljednih poremećaja do molekularnih biologa,citogenetičara, molekularnih genetičara, biokemičara,  farmaceuta, eksperimentalnih biologa, antropologa, profesora biologije i kemije, magistara forenzičnih znanosti i čitavog niza drugih stručnjaka.

Najveći dio članova Društva  su liječnici, specijalisti pedijatrije, uži specijalisti med.genetike, neurologije, ginekologije, interne medicine, onkologije.

Glavni cilj HDHG-a je poticanje stručnog i znanstvenog razvoja medicinske genetike u Republici Hrvatskoj te edukacijske aktivnosti putem organiziranja stručnih i znanstvenih skupova u zemlji.

Povijesni razvoj drušva

Sve do sredine XX. stoljeća humana genetika u Hrvatskoj nije bila prepoznata kao znanstvena i stručna disciplina. Korijeni stručno-znanstvene spoznaje o važnosti humane genetike nalaze se tek u kasnim tridesetim godinama XX sto1jeća u radovima utemeljitelja Medicinskog fakulteta u Zagrebu, biologa Borisa Zarnika, pedijatra Ernesta Mayerhofera te populacijskog genetičara Stjepana Urbana.

Sudionici Osnivačke skupštine Sekcije za humanu genetiku Zbora liječnika Hrvatske 1972. godine.

Organiziraniji rad na području humane genetike počinje tek 1959. godine kada je, prateći svjetska zbivanja, dvoje mladih entuzijasta, pedijatra Ljiljana Zergollern pomognuta od endokrinologa Danila Tepavčevića s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, uspjelo (listopad 1959.g.) pod vrlo primitivnim okolnostima ponoviti rad Jeromea Lejeuna, napraviti prvi citogenetički nalaz te potvrditi da je istinita Lejeuneova tvrdnja (Paris, veljača 1959.) o numeričkoj promjeni ljudskoga genoma kao uzroku bolesti kao što su Downov i Turnerov sindrom. Traženju kromosomopatija pridružili su se ginekolog Zvonimir Singer (danas Klinička bolnica Merkur) i biolog Mirko Beck (Imunološki zavod, Zagreb) pa kariotipizacija postaje rutinska pretraga u djece i odraslih sa sindromima nepoznate etiologije. Maloj grupi humanih genetičara pridružuju se 1961. g. populacijski genetičari Silvije Vuletić, Davor Ivanković i Josipa Kern (Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar”). Godine 1964. Ljiljana Zergollern osniva u okviru Zavoda za humanu genetiku Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu prvo genetičko savjetovalište u Hrvatskoj. Od 1969. počinje s V1astom Hitrec, a poslije i Dubravkom Mužinić u laboratoriju Zavoda, uz pomoć ginekologa Zvonimira Singera, Asima Kurjaka i njihovih suradnika kultiviranje i prenatalno ispitivanje stanica amnijske tekućine plodova s rizikom na kromosomopatije i neke genopatije. Krajem šezdesetih godina pionirski rad na području citogenetike i populacijsko-epidemiološke analize naših primorskih krajeva, koji je vođen u Biološkom institutu Sveučilišta u Rijeci, započeli su Vera Tomašić, Milica Kružić i Stjepan Urban. Radovima na tipizaciji tkiva, tj. HLA-sustavu histokompatibilnosti pridružuju se 1972. aktivnostima tada još u nas neformalne interdisciplinarne zajednice genetičara Andrija Kaštelan i suradnici (Klinički bolnički centar, Zagreb).

Osnivačka skupština Sekcije za humanu genetiku Zbora liječnika Hrvatske 1972. godine- (Akademik Tavčar i Ljiljana Zergollern).

Iste godine, kao rezultat sve većih i raznolikijih aktivnosti u području humane genetike u nas, osnovana je Sekcija za humanu genetiku Zbora liječnika Hrvatske. Za prvog predsjednika Sekcije izabrana je Ljiljana Zergollern, tajnik postaje Zvonimir Singer, a rizničar Ljerka Schmutzer. U rad društva se 1975. intenzivnije uključuju i genetičari Instituta “Ruđer Bošković” (Željko Trgovčević, Mirjana i Drago Petranović). Sustavno traganje za nasljednim i prirođenim bolestima u novorođenčadi (screening program) utemeljio je u okviru Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu 1978. godine Duško Mardešić. Od 1989. godine u Društvu djeluje i skupina genetičara, danas okupljenih u Odjelu za molekulsku medicinu Instituta “Ruđer Bošković” kojeg vodi Krešimir Pavelić, s posebnim interesom za kancerogenezu. Dijagnostiku češćih monogenski nasljednih bolesti na molekulskoj razini započela je 1993. godine u Zavodu za kliničku laboratorijsku dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra Zagreb Ana Stavljenić-Rukavina sa suradnicama, a danas se radi i u Odjelu za molekulsku medicinu Instituta “Ruđer Bošković”. Od 1996. godine, u Zavodu za genetiku i metabolizam, Klinike za pedijatriju, Kliničkog bolničkog centra, Zagreb Ružica Lasan radi rutinski u dijagnostičke svrhe i fluorescentnu in situ hibridizaciju.

Godine 1993. prerasta Sekcija od preko 100 č1anova u Hrvatsko društvo za humanu genetiku, vezano kao i dotad za Hrvatski liječnički zbor. Za prvu predsjednicu izabrana je Ljiljana Zergollern, dopredsjednike Ana Stav1jenić-Rukavina i Silvije Vuletić, tajnicu pedijatra Ingeborg Barišić, a rizničarka ostaje Ljerka Schmutzer. Obzirom na veliki broj članova i njihove različite interese, Društvo je od 1993.g. podijeljeno na dvije sekcije : Sekciju za medicinsku genetiku, koju vodi pedijatar Ivo Ligutić i Sekciju za molekulsku genetiku, čiji predsjednik postaje Krešimir Pavelić. Godine 1997. predsjednica Društva postaje Ana Stav1jenić-Rukavina, podpredsjednici su otada Pavao Rudan i Krešimir Pavelić, tajnik Ivo Barić, rizničarka Mirjana Končar-Mubrin, a nakon nje Sanja Mrsić. Sekciju za molekulsku genetiku sada vodi molekulski biolog Jasminka Pavelić, a Sekciju za medicinsku genetiku pedijatra Vlatka Mejaški-Bošnjak. Ljiljana Zergollern izabrana je za doživotnu počasnu predsjednicu. Te godine Društvo dobija i svoj prvi ogranak s tada 37 članova i podružnicu u Splitu, koju vodi pedijatra Vida Čulić. 

U Splitu je pri Zavodu za patologiju i sudsku medicinu KB Split, 1993 godine osnovan prvi laboratorij za molekularnu dijagnostiku u ovom dijelu Europe. Zavod je tada vodio Šimun Anđelinović, a Laboratorij za kliničku i sudsku genetiku Dragan Primorac. U laboratoriju je 1993./1994. godine napravljena prva u literaturi opisana identifikacija skeletnih ostataka žrtava masovnih grobnica, a rezultati su objavljeni u vodećem forenzičkom časopisu Journal of Forensic Sciences 1996. godine. Ti rezultati kao i rezultati DNA laboratorija pri Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te Laboratorija za DNA analizu pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku, u svrhu identifikacije žrtava Domovinskog rata snažno su pozicionirali hrvatsku forenzičku genetiku u svijetu. 

Aktivnosti Sekcije odnosno Društva bile su od njegova osnivanja do danas brojne i raznolike. Godine 1972. Ljiljana Zergollern u okrilju Medicinskog fakulteta u Zagrebu pokreće poslijediplomski studij iz humane genetike u trajanju od četiri semestra, prvi na ovim prostorima. U dvadesetgodišnjem razdoblju (1973-1993) devet generacija polaznika pohađalo je uz sudjelovanje naših i inozemnih predavača nastavu iz teorijske, medicinske, etičke i juridičke genetike. Šest simpozija, održanih u Zagrebu, te tri Internacionalne ljetne škole iz humane genetike u Interuniverzitetskorn centru u Dubrovniku (nastavak kojih je prekinula agresija na Hrvatsku) bili su način da genetičari koji su nam dolazili upoznaju naša, a mi njihova dostignuća na polju humane genetike.

Sudionici Ljetne škole iz humane genetike u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 1991. godine s voditeljicom Ljiljanom Zergollern

Priznanje radu naših genetičara bio je i izbor Ljiljane Zergollern za potpredsjednicu, potom i predsjednicu Europskog društva za humanu genetiku. U Dubrovniku je 1982. godine vrlo uspješno održan i posjećen sastanak Europskog društva za humanu genetiku. Pod pokrovite1jstvom Akademije medicinskih znanosti Hrvatske održana je 1989.godine proslava 30. godišnjice početka rada u humanogenetičkoj znanosti u nas s bogatim znanstvenim programom. Godine 1994. održan je u Zagrebu 1. hrvatski kongres iz humane genetike s preko stotinu i pedeset sudionika iz Hrvatske i inozemstva. Drugi kongres održan je 1998. godine, opet u Zagrebu, jednako uspješan, s brojnim gostima iz Europe i SAD-a. U travnju 2000. pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske u organizaciji Hrvatskog društva za humanu genetiku održan je na Brijunima vrlo uspješan sastanak genetičara regije Alpe-Jadran. Uz ove aktivnosti bilo je mnogo zapaženih redovnih i drugih sastanaka Sekcije odnosno Društva u Zagrebu, Splitu, Rijeci i drugim gradovima. Publicistička aktivnost humanih genetičara Hrvatske očitovala se brojnim vrijednim djelima i monografijama, knjigama više autora, člancima u domaćim i inozemnim časopisima i drugim. Danas u Hrvatskoj ima petnaestak centara koji se bave prvenstveno humanom genetikom, a članovi Društva djeluju osim u Hrvatskoj i mnogim međunarodnim stručnim društvima.

U rujnu 2003. godine održan je u Zagrebu treći kongres Društva s međunarodnim sudjelovanjem. Uz istaknute inozemne i domaće stručnjake, kongres je promovirao brojne mlade znanstvenike. U svibnju 2005. godine, zaživjele su, prvenstveno zaslugom Maria Ćuka i web-stranice Društva. U to vrijeme Društvo je objavilo i dugo očekivanu knjigu “Racionalna dijagnostika nasljednih i prirođenih bolesti” (urednici Ivo Barić i Ana Stavljenić-Rukavina) koju je Sveučilište u Zagrebu prihvatilo kao udžbenik.